Nemoj više nikad dopustiti da se okrenem i odem.

spavanje duže od 7 ujutro!

Volim i voljet ću, samo tebe!

Sjedim i gledam te, nakon što sam gorjela najjačim žarom, koji je zgasnuo... ne zbog tebe, ne zbog mene, već zbog okoline. I gledam te... ti se prvo smješkaš, onda pričaš neke svoj šale. Oči ti tako neopisivo sjaje i onda me zapitkuješ šta mi je.. Brineš se da nešto nije uredu, a ja , ja te u tim trenucima samo volim najviše ne svijetu, jer tvoje oči su tad nevine kao dječije. E pahuljo moja, nježnice i dobrice...

I baš po tome znam da to jeste ljubav, i da mi se dešava prvi put u ovoliko godina života, i ja sam neizrecivo sretan da znam kako jesam sposoban voljeti toliko da bih za tu ljubav mogao umrijeti. Moja trideset i jedna prazna godina, trideset i jedna godina bez ljubavi, zbrisane su kao da ih nikad i nije bilo, a nadoknada za njih mi je ovaj časak, ova pahuljica vremena, kad se osjećam potpunim, kompletnim čovjekom. I te minule godine su mi postale apsolutno nevažne, i kad bih za kaznu morao proživjeti još trideset jednu praznu, i to bi mi bilo beznačajno...

Kažu da mudri ljudi rješavaju probleme tako što mijenjaju stvari koje mogu promjeniti , a one koje ne mogu, e njih prihvate. Glavni problem mojih vršnjaka su roditelji. Dobro, mi smo u tom dobu, i protivriječnosti nas i njih su najnormalnija stvar koja se može događati u dobu naše adolescencije i njihovih klimaksnih godina. No dobro, ne svodi se sve na isto. Svi mi imamo neke drugačije i gore od gorih problema. Nekima roditelji fakat jesu debili. U posljednje vrijeme često nailazim na riječi koje nisu riječi hvale za roditeljske podvige roditelja mojih prijatelja. Pitam se, kada prestaju sva ta sranja između nas adolecenata i roditelja, i da li prestaju ikada? Da li je stvarno potrebno da se desi nešto ružo da nas približi ili da nas još više odvoji? Ne znam... ja volm svoje, iako su mi znali odnjeti noći i noći oje sam provodila plačući za svakojakim glupostima, ali opet šta bih ja bez njih. Roditelji, vjerovatno ću ih tek razumjeti onda kada i ja sama postanem jedan od njih.

Ono kad na sebi imaš, potkošulju , toplu majcu i nekakav ogromni vneni dzemper, sjediš u sobi i opet ti zima. Pomalo grozno vrijeme vani. Poželjela sam starke, cool šorceve, i majce kratkih rukava. Želim ljeto. Ali najljepše od svega, sada bi bilo da mogu s njim zavuči se pod jorgan i piti toplu čokoladu, i da možemo jesti onaj predivni čokoladni kolač iz Sezone. :/ ŽELIMMMMMMM